
Bila sam četvrta godina srednje škole kada smo krenuli na ekskurziju. To je bila naša dugo planirana i iščekivana maturalna avantura – pet dana druženja, razgledanja znamenitosti i smeha s prijateljima. Pošto sam bila jedina devojka u odeljenju, delila sam sobu sa nekoliko drugova, uz dozvolu i znanje škole i roditelja, jer smo svi bili kao porodica. Među njima su bila dvojica prema kojima sam već duže vreme gajila simpatije, ali to niko nije znao osim mene.
Te prve večeri, svi smo otišli do hotelskog disko kluba koji se nalazio u prizemlju. Bilo je puno veselja, muzike, plesa i opuštene atmosfere. Možda zbog uzbuđenja, možda zbog umora, bila sam pomalo zbunjena i preplavljena emocijama. Srce mi je ubrzano kucalo – delom zbog muzike, a delom jer sam razmišljala o dvojici drugova koji su mi u tom periodu postajali sve važniji.
Razgovarala sam s jednim od njih, pokušavajući da mu kroz šalu i osmeh dam do znanja da mi je drag. Delovalo je da nije shvatio, ili možda nije znao kako da reaguje. Možda sam samo u svojoj mladalačkoj nesigurnosti previše očekivala.
Kasnije sam, želeći da se malo zabavim, igrala sa jednim drugim drugarom. Bio je to bezazleni ples, ništa posebno. Ipak, kad mi je predložio da nastavimo razgovor u hodniku, shvatila sam da želim da budem jasna – zahvalila sam mu i rekla da bih ipak ostala sa ostalima. Bio je korektan i to je odmah prihvatio.
U tom trenutku, čula sam da se među razredom širi neka pogrešna priča, kao da neko pokušava da me prikaže na način koji uopšte nije odgovarao stvarnosti. Bila sam povređena i zbunjena. Osetila sam potrebu da se udaljim iz gužve i potražim nekoga kome verujem.
Na stepeništu sam srela jednog od momaka koji mi se dopadao. Kada me je video uznemirenu, pitao me je šta se dogodilo. Pokazao mi je da je i on čuo glasine koje kruže, ali da zna da to ne odgovara mojoj prirodi. Samo me je zagrlio i rekao: „Biće sve u redu, uz tebe sam.“
U tom trenutku sam prvi put zaista osetila nečije iskreno razumevanje. Osećala sam se sigurno, kao da me neko zaista vidi onakvu kakva jesam. Te večeri sam zaspala smirena, znajući da nisam sama.
Ujutru, kad sam se probudila, bio je tu – ne pored mene u fizičkom smislu, već prisutan, pažljiv, tih. Pogledao me je i sa osmehom rekao: „Već neko vreme želim da ti kažem – mnogo mi se sviđaš. Da li želiš da pokušamo da budemo zajedno?“
Bio je to jedan od najlepših trenutaka u mom životu. Od ekskurzije koja je mogla da se pretvori u ružno iskustvo, ona se pretvorila u priču o ljubavi, poštovanju i rastu. Pristala sam, uz osmeh i srce puno nade.
Danas, dve godine kasnije, studiramo u istom gradu. Naš odnos se razvija polako, ali iskreno. Učimo jedno o drugom, podržavamo se i rastemo zajedno. Matura je bila samo početak naše priče.