Kako je svojevremeno rekao Vid, bruka je i greote je u šta se društvo pretvorila, pa kako svi bježe u gradove i civilizaciju, njih je jedino strah da civilizacija ne stigne do njih.

– Bilo nas je trojica i svi smo otišli u tuđinu, kao da me je Gospod vratio na svoj prag. Mladi ne znaju kuda idu i šta ih tamo čeka. Imao sam nostalgiju za svojim pragom. Ljudi sve živo dadoše za novac i pare – kaže Vid.

Iako je divljina lijepa, često me da bude i surova, a posebno za dječicu. Raduna Luković, supruga Vidova kaže da, iako svi rade od jutra do mraka, uvijek imaju svega.

– Djeca pomažu oko stoke, po kući. Što imamo to im damo i oni drugo ne traže – kaže Raduna Luković.

Najbliži komšija od 93 godine živio je na kilometar od njih, a djeci su jedino društvo životinje – jagnjad, jarad, koze i ovce.

– Osjećam da živimo zdrav život. Proizvodimo hranu za zdravlje. Dijete ne zna ni šta je ljekar, ni šta je doktor. Dosad su zdravi i otporni su. Išli su kod ljekara da prime vakcine – kaže Vid.