
Zovem se Marko, imam 41 godinu i živim u malom selu u centralnoj Srbiji. Ceo život sam proveo ovde – među brdima, među poljima, u tišini koju neki vole da zovu mirom, a drugi samoćom. Za mene je ta tišina nekad bila uteha, ali s godinama je postajala sve teža. Ima dana kad se čini da selo ne diše. Samo ptice, vetar, i tvoje misli koje te sustignu kad se najmanje nadaš.
U mladosti sam imao ljubavi, imao sam simpatije, pa i ozbiljne veze. Ali nikad nisam imao onu pravu, onu koja ostaje. Nekako su se svi putevi završavali prazninom – ili su one želele grad, ili decu odmah, ili samo više od onoga što sam ja mogao da pružim. A šta sam mogao da pružim? Poštenje, sigurnost, dom. Nisam imao luksuz, ali sam imao srce koje zna da voli.
Kada sam prešao četrdesetu, počela je da me sustiže težina neizgovorenih reči. Danima sam radio, ali noći su bile duge. I hladne. Gledao sam svoje komšije s porodicama, s decom, s nekim s kim dele kafu ujutru… a ja sam pio svoju sam, uz radio i škripu vetra kroz prozor. Počeo sam da razmišljam – možda bih mogao da pokušam nešto drugačije.
Nisam verovao u internetupoznavanje, niti u te priče „ona traži njega“ sa sajtova koje ljudi krišom gledaju. Ali znao sam ljude u selu koji su se ženili ženama sa strane – iz Albanije, sa Kosova, iz Makedonije. Mnoge od njih su se lepo uklopile, donele novu energiju. Jedan poznanik mi je rekao da njegova snajka iz Albanije ne samo da je vredna, već i zahvalna. „One znaju da poštuju čoveka“, rekao mi je. I taj glas mi je ostao u glavi.
Preko poznanika sam stupio u kontakt sa porodicom iz jedne albanske varoši. Rekli su mi da imaju rođaku, 27 godina, dobra devojka, mirna, želi dom, brak, sigurnost. Poslali su mi njenu sliku – krupne oči, tamna kosa, pomalo strogo lice, ali pogled koji govori tišinom. Njeno ime bilo je Liria.
Nismo se mnogo dopisivali. Jezička barijera bila je prepreka, ali nije me to plašilo. Verovao sam u dela više nego reči. Dogovorili smo da dođe kod mene na nekoliko dana da se upoznamo. Bila je tiha, pomalo nesigurna, ali ljubazna. Prvog dana kuvala je kafu, pomagla u kuhinji, iznosila veš napolje i smešila se kad sam pokušao da je nasmejem. Nije mnogo pričala, ali prisustvo joj je bilo toplo. Osetio sam nešto što nisam godinama – nadu.
Posle samo dve nedelje, odlučili smo se na brak. Možda je zvučalo brzo, ali kad si godinama sam, vreme izgubi težinu. Želeo sam porodicu. Želeo sam da imam nekog u kući ko me dočeka, s kim delim tišinu, s kim sedim na klupi ispod oraha. I ona je, činilo se, želela isto.
Venčali smo se skromno, u opštini. Pozvao sam samo najbliže – brat od tetke, komšija, kuma iz grada. Liria je bila lepa tog dana. U beloj haljini, sa jednostavnom punđom, izgledala je kao da dolazi iz nekog drugog sveta. Bio sam ponosan. Ljudi su mi čestitali. Konačno, i ja sam imao svoju sreću.
Prve dve nedelje bile su tihe, ali prijatne. Učila je srpski, ja sam pokušavao da razumem njen albanski. Nije mi smetalo što nije govorljiva. Pravio sam joj doručak, pokazivao joj kako se prave pite, vodio je na njivu da vidi šta radim. Počela je da se smeška češće. Uveče smo sedeli na tremu, gledali zvezde. Nisam očekivao strast, samo prisustvo. I to mi je bilo dovoljno.
A onda, posle tačno 29 dana – nestala je.
Probudio sam se ranije to jutro. Kafa je već bila skuvana, ali nije je bilo u kući. Mislio sam – možda je u dvorištu. Ali dvorište je bilo prazno. Nema je ni na putu. Nema torbe. Nema telefona. Na stolu je bila samo cedulja, rukom napisana: „Ne ljuti se. Morala sam da odem.“
U tom trenutku, svet je stao. Noge su mi klecale, ruke drhtale. Osećaj koji ne mogu opisati – nije bila tuga, nije bio bes. Bilo je praznina. Kao da mi je neko iščupao deo mene, bez ikakve najave.
Ispostavilo se da je otišla kod komšije, čoveka desetak godina starijeg od mene. Ima više para, bavi se preprodajom voća, ima dva kamiona. Živi sam, a ima reputaciju „šarmera“. Niko nije znao da se viđaju. Niko nije ni sumnjao.
Nisu se krili. Posle nekoliko dana počela je da se pojavljuje s njim u selu, u njegovom kombiju. Ljudi su počeli da šuškaju. Neki su me gledali s žaljenjem, drugi sa podsmehom. Najgore mi je bilo kad sam video kako se smeje dok sedi pored njega – onako kako se nikad nije nasmejala pored mene.
Pokušao sam da ne krivim sebe. Govorio sam sebi: „Dao si joj sve. Bio si dobar. Bio si iskren.“ Ali onda bi naišao mrak – misao da nisam bio dovoljan. Da sam bio previše jednostavan. Previše veran.
Povukao sam se. Prestao da izlazim. Gasio sam telefon. Dani su mi prolazili u tišini, još tišoj nego pre. Sada sam imao uspomene koje bole više nego samoća.
Ali jednog jutra, dok sam sedeo na tremu i gledao polja, shvatio sam nešto važno. Nisam pogrešio što sam verovao. Pogrešila je ona što je zloupotrebila to. I u tome je razlika.
Ne želim osvetu. Neću loše da govorim o njoj. Možda je imala svoje razloge, možda je to bio plan, možda samo slabost. Ali ja znam ko sam. Znam koliko vredim.
I zato sam sada, posle svega, otvoren za novo poznanstvo. Možda zvuči ludo, ali i dalje verujem da postoje žene koje znaju da cene iskrenost. Možda si ti jedna od njih. Ako jesi, ako veruješ u jednostavnu ljubav, ako želiš život u miru, na selu, sa čovekom koji neće igrati igre – piši mi.
Ne tražim savršenstvo. Tražim istinu. I nekoga ko neće otići bez reči.