Zovem se Zorica. Imam 45 godina i dolazim iz Banja Luke. Nisam ovdje da tražim pažnju. Nisam ovdje jer sam očajna. Ovdje sam jer znam ko sam, šta nosim u sebi, i šta želim kraj sebe. Želim muškarca koji više ne igra igre. Želim ozbiljnog, stabilnog, emotivno dostupnog čovjeka. Jer ja nisam žena za avanture. Ja sam žena za život.
Rođena sam i odrasla u Banja Luci. Ovaj grad mi je dao i radosti i tuge. Imam jednu odraslu kćerku koja živi svoj život i ne miješa se u moj. Slobodna sam, razvedena prije šest godina, i od tada nisam imala ništa ozbiljno. Ne zato što nije bilo prilika – već zato što nisam htjela više gubiti vrijeme na pogrešne muškarce.
Po struci sam medicinska sestra, zaposlena u lokalnoj klinici, posao radim s ljubavlju. Volim pomagati ljudima. To me ispunjava. Ali sada želim nešto i za sebe. Želim da naveče, kad dođem kući, imam s kim popiti čaj. Da imam kome staviti ruku na rame, nasloniti glavu, i reći: “Tu si, i to mi je dovoljno.”
Fizički sam žena srednjih godina, ali se trudim da nosim svoje godine sa stilom. Visoka sam 168 cm, težina 70 kg, plava kosa do ramena (farbana, ali mi pristaje), oči plave, ten svijetao, njegovana, uredna, volim mirise, parfeme i finu garderobu. Ne oblačim se izazovno, ali uvijek vodim računa da izgledam ženstveno i pristojno.
Nisam dama iz časopisa. Imam svoje bore, ali svaka nosi priču. Imam tijelo koje je rađalo, radilo, živjelo. Ali imam i srce koje zna voljeti. Koje još uvijek čeka da ga neko zasluži.
Ne tražim mlađeg. Ne tražim savršenog. Tražim zrelog muškarca, između 47 i 60 godina, koji zna da je žena više od slike na profilu. Koji zna da su ljubav, poštovanje i odanost važniji od fizičkog izgleda. Koji zna kako izgleda večera u dvoje, razgovor do kasno, šetnja u tišini, zagrljaj kad ništa drugo ne pomaže.
Ne tražim bogatstvo. Imam dovoljno da živim normalno. Ali siromaštvo duha ne podnosim. Ne zanima me koliko kvadrata imaš, već koliko topline imaš u srcu. Koliko pažnje možeš pružiti. Koliko si spreman stati uz mene, kad život ne bude lak.
Volim šetnje prirodom, vikendom odem do Vrbas obale. Volim knjige, posebno psihologiju i drame. Gledam filmove, slušam laganu muziku, kuvam s ljubavlju – i da, volim da me neko iznenadi, i sitnicom, i pažnjom.
Volim da se nasmijem, ali volim i ozbiljne razgovore. Ne zanimaju me prazne priče ni muške igre. Ako još uvijek trčiš za mladim curama – zaobiđi me. Ako ti je bitnije šta će reći društvo, nego kako se žena osjeća – nemoj gubiti moje vrijeme.
Ali ako si ozbiljan, stabilan, normalan muškarac… ako znaš koliko je teško danas naći nekog iskrenog… ako osjećaš da imaš još snage da voliš – možda si ti ono što čekam.
Ne moraš biti iz Banja Luke. Možeš biti i iz dijaspore, ali važno je da si realan. Da postoji želja da se upoznamo, vidimo, i možda – ako se desi hemija – krenemo zajedno kroz život.
Ja ne obećavam bajku. Ali obećavam poštovanje. Odanost. Brigu. Dom. Osjećaj da si važan. Da imaš s kim stariti, bez straha. Da imaš kome reći sve što te tišti, i sve što te raduje.
Moje srce je još uvijek živo. Još uvijek čeka pravog. Možda si to ti. Možda je ovo tvoj znak. Ako jesi – napiši mi nešto. Ne moraš romane. Dovoljno je da osjetim iskrenost.
Ovdje sam. Čekam. Ne zato što ne mogu sama – nego jer više ne želim sama.
Zorica, 45 godina, Banja Luka.
Dodajte me na profil ispod.
About The Author
