Zovem se Dragana, imam 29 godina i živim na selu nedaleko od Čačka. Ovdje sam rođena i ovdje sam ostala — ne zato što nisam imala gdje da idem, nego zato što volim ovu zemlju, mirise duvana, sena i hleba iz rerne. Volim kada se dan završi umorom koji ima smisla, kada se ruke uprljaju, a duša ostane čista.
Mnogi me pitaju: “Zašto ne ideš u grad, Dragana, ti si lijepa i pametna?” A ja kažem — tamo bih možda imala više kafića, ali ovdje imam nebo, zemlju i srce koje još vjeruje da može da pronađe nekoga ko ne bježi od običnog života.
Radim svakog dana. Imam malu farmu, baštu, plastenik i nekoliko ovaca. Ustajem u pet, a zaspim kad završim sve što treba. Nisam ti žena koja čeka da je neko izdržava. Imam svoje, ali ne tražim puno. Samo nekog ko će da mi pomogne da sve ovo ne radim sama — i da kad sjednemo zajedno za večeru, pogledamo jedno drugo i kažemo: „Vredno je bilo.“
Tražim čovjeka koji zna šta znači rad. Koji ne kukumavči kad treba da se digne ranije, koji ne traži izgovore kad se treba potruditi. Volim kad je muškarac čovjek — kad je riječ njegova zakletva i kad zna da nije sramota oprati ruke i biti zadovoljan sobom. Ako si između 30 i 40 godina, sam, ozbiljan, bez poroka i znaš da živiš u realnosti, a ne u bajci — možda smo blizu.
Nisam imala mnogo veza. U današnje vreme ljudi se sve manje zbližavaju, a sve više udaljavaju. Ja ne tražim savršenstvo. Mene zanima neko kome mogu da vjerujem, da mu podignem kapiju i kažem: „Uđi, dobrodošao si u moj svijet.“
Ne idem po žurkama, ne izlazim po kafićima. Više volim da uveče sjednem na klupu ispred kuće, osluškujem šumove iz prirode i pijem domaći sok ili kafu. Volim tišinu, ali i dobar razgovor. Volim kad me neko pita: „Kako ti je bilo danas?“, a ne samo da mi šalje emotikone.
U slobodno vreme volim da šijem, pletem, ponekad pročitam neku knjigu. Obožavam stare narodne pjesme, volim tamburicu, ali i tišinu šporeta dok krčka ručak. Sve što radim, radim sa dušom. I za sebe, i za onoga ko jednog dana dođe i ostane.
Fizički sam prosječne visine, imam smeđu kosu, zelene oči i iskren osmijeh. Nisam modni model i ne trudim se da budem. Ali volim da budem uredna, ženstvena, i da muž koji mi dođe iz polja kaže: „Evo moje žene, prava i poštena.“
Ne tražim tvoj auto, ni stan. Ne zanima me plata, zanima me tvoje srce. Ako znaš da budeš podrška, ako si pošten, ako te nije sramota ni rada ni emocije – javi se. Neću te ispitivati, ni pritiskati. Samo te želim upoznati i vidjeti da li imamo istu boju duše.
Ako si razveden — nije prepreka. Ako imaš djecu — mogu ih voljeti ako si ti dobar čovjek. Ne zanima me šta si bio, već kakav si sada. Jer i ja sam žena sa prošlošću, kao i svako. Samo nisam izgubila vjeru.
Volim djecu i želim porodicu. Sanjam da imam muža koji neće samo donijeti novac kući, nego će znati da me pogleda u oči i kaže: „Volim te što jesi — i domaćica, i žena, i radilica, i prijatelj.“
Ne tražim bajku. Tražim normalan život, čovjeka sa dušom, nekog kome je vjernost svetinja i kome nije teško da me zagrli kad sam umorna. Neko ko zna da ponekad žena ne traži riječi — samo prisutnost.
Ako osjećaš da ti sve ovo liči na tvoj život, i da bi mogli zajedno praviti nešto pravo — piši. Nemoj da razmišljaš dugo. Ja sam još ovdje, u srcu Srbije, u kući s pogledom na voćnjak, i čekam poruku koja će možda promijeniti sve.
Jer možda se ljubav ne traži po kafićima — možda se sretne baš ovako: među riječima iskrenim, pisanima od žene sa sela, koja i dalje vjeruje u muškarca koji će joj doći pravo, a ne „na pola“.
About The Author
