Kada danas razmišljam o svom braku, najteže mi je priznati da moj muž nikada nije bio loš čovjek. Naprotiv, od prvog dana bio je pažljiv, odgovoran i spreman da mi pomogne kada god mi je nešto trebalo. Problem je bio u meni, jer sam u vrijeme kada sam se udala bila mlada, nesigurna i nisam znala šta zapravo želim od života. Više sam razmišljala o tome šta drugi očekuju od mene nego o tome šta zaista osjećam, pa sam u brak ušla uvjeravajući sebe da će se prava osjećanja pojaviti kasnije.
Nije bilo one velike zaljubljenosti koju sam zamišljala kada sam bila djevojka. Privuklo me je to što je bio stabilan i što sam pored njega imala osjećaj sigurnosti, ali nisam tada razumjela da upravo takve osobine kasnije mogu postati najvažnije u zajedničkom životu. Umjesto da cijenim njegovu smirenost, počela sam je doživljavati kao dosadu. Umjesto da njegovu pažnju prihvatim kao znak ljubavi, počela sam je uzimati zdravo za gotovo. Čak su mi i neke njegove sitne navike počele smetati, pa sam sve češće tražila razloge da se udaljim od njega.
Kako su godine prolazile, mijenjala sam se i ja. Počela sam više raditi na sebi, napredovala sam poslovno, upoznavala nove ljude i postajala sigurnija u sebe. Umjesto da to novo samopouzdanje iskoristim da zajedno sa mužem poboljšam naš odnos, počela sam vjerovati da sam prerasla život koji sam ranije izabrala. U mojoj glavi stvorila se slika nekog uzbudljivijeg života i počela sam vjerovati da negdje postoji čovjek koji će mi pružiti ono što mi navodno nedostaje.
Tako su počele moje greške. Tuđa pažnja mi je prijala i svaki kompliment davao mi je kratkotrajan osjećaj da sam ponovo zanimljiva i poželjna. U početku sam mislila da je to samo bezazleno dopisivanje, ali sam vremenom prelazila granice koje sam ranije smatrala neprihvatljivim. Upoznavala sam muškarce koji su bili drugačiji od mog supruga, neki su bili veoma šarmantni, drugi puni samopouzdanja, ali nijedan od tih odnosa nije donio ono što sam očekivala. Svaki put kada bi početno uzbuđenje prošlo, ponovo bih osjećala istu prazninu.
Moj muž je, čini mi se, znao mnogo više nego što je pokazivao. Nikada me nije javno optuživao niti pravio velike scene, ali sam vidjela promjenu u njegovom ponašanju. Postao je tiši, a ja sam njegovu šutnju pogrešno tumačila kao slabost. Nisam razumjela da ponekad čovjek ćuti zato što pokušava sačuvati dostojanstvo i porodicu, čak i kada je povrijeđen.
A onda se dogodilo nešto što nisam mogla predvidjeti. Ozbiljno sam se razboljela i moj život se za nekoliko dana potpuno promijenio. Odjednom mi više nisu bili važni izgled, komplimenti, izlasci niti pažnja drugih ljudi. Sve ono što sam ranije smatrala dokazom da živim punim životom postalo je nevažno. Ostali su pregledi, bolnica, strah i svakodnevna borba sa sopstvenim mislima.
Tada sam prvi put vidjela ko je zaista uz mene. Ljudi čiju sam pažnju nekada toliko željela uglavnom su nestali. Neki su se javili nekoliko puta, ali niko nije znao kako da bude uz mene kada sam bila umorna, uplašena i potpuno nesigurna šta će se dogoditi. Moj muž je, međutim, bio tu svakog dana. Dolazio je u bolnicu, pomagao mi kod kuće, brinuo o stvarima koje nisam mogla sama i nikada nije učinio da se osjećam kao teret.
Jedne večeri, kada sam se osjećala posebno loše, pitala sam ga zašto je još uvijek uz mene nakon svega što sam mu uradila. Očekivala sam ljutnju ili prekor, ali on mi je mirno rekao da čovjek ne može birati samo lijepe dane i da se prava vrijednost odnosa vidi onda kada život postane težak. Te riječi su me pogodile mnogo jače nego bilo kakva svađa.
Tada sam prvi put počela gledati svog muža bez predrasuda koje sam godinama sama stvarala. Shvatila sam da sam njegovu dobrotu zamijenila za dosadu, njegovu stabilnost za nedostatak ambicije, a njegovu šutnju za slabost. U stvarnosti, on je bio čovjek koji je sve vrijeme bio prisutan, dok sam ja tražila nešto posebno ne shvatajući da se posebnost ponekad krije upravo u svakodnevnim postupcima.
Ne mogu promijeniti ono što sam uradila i ne očekujem da će sve moje greške biti zaboravljene. Povjerenje se ne vraća jednom rečenicom i svjesna sam da će možda trebati mnogo vremena da naš odnos ponovo bude onakav kakav je nekada bio. Ipak, danas se trudim da svojim postupcima pokažem koliko sam shvatila šta sam imala.
Najveća lekcija koju sam izvukla iz svega jeste da čovjek ponekad počne cijeniti nešto tek kada se uplaši da bi to mogao izgubiti. Godinama sam mislila da mi treba više uzbuđenja, više pažnje i nešto što će moj život učiniti zanimljivijim, a tek kada sam se suočila sa stvarnim životnim problemom shvatila sam koliko vrijedi imati nekoga ko ostaje kada nema ničega glamuroznog ni uzbudljivog.
Danas znam da ljubav nije uvijek osjećaj koji nas obori s nogu. Ponekad je ljubav mnogo tiša i nalazi se u osobi koja ustane rano da vam pomogne, koja sjedi pored vašeg kreveta kada ste bolesni i koja vas ne napušta onda kada više niste ona ista osoba kakva ste bili juče. Ja sam tu istinu, nažalost, morala naučiti na teži način.
IZVOR>STIL.KURIR.RS
About The Author
