Dugo je vremena trebalo da problem široko rasprostranjenog nasilja nad ženama uđe u fokus interesa državnih tijela Republike Hrvatske. Neposredan poticaj za to je dogodio 22. rujna 1999. godine kada je na ročištu tijekom brakorazvodne parnice na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu suprug ubio svoju suprugu te sutkinju i odvjetnicu, a teško ranio zapisničarku.

Odlukom Hrvatskog sabora, dan 22. rujan se obilježava kao Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama u Republici Hrvatskoj. Datum je izabran u spomen na strašan zločin koji se dogodio 22. rujna 1999. godine, a posvećen je svim ženama koje su bili ili su sada žrtve nasilja i svim drugim osobama koji kroz svoje profesionalne dužnosti ili kao aktivisti i aktivistice rade na zaštiti žena od nasilja.

Statistike o stradanju žena kao posljedice nasilja su i dalje loše i zabrinjavajuće. U 2017. godini ubijeno je 10 žena, a prema statističkim podacima Ministarstva unutarnjih poslova, kaznenim djelima protiv života i tijela oštećene su ukupno 602 žene. Kada navedene informacije MUP-a usporedimo s podacima za prethodnu godinu uočava se da je broj ubijenih žena u odnosu na prethodnu godinu značajno smanjen s 19 na 10. Mada je svako ubojstvo tragedija po sebi. Kada usporedimo kategoriju koju je MUP u svom izvješću definirao kao Kaznena djela protiv života i tijela nije došlo do smanjenja već do povećanja obzirom da su 2016. godine 562 žene bile žrtve kaznenih dijela protiv života i tijela, a 2017. godine 602 žene. Od ukupno 19 ubijenih žena 2016. godine čak njih 15 ubijeno od strane ”bliskih osoba”, dok je 2017. godine od 10 ubijenih žena 7 ubijeno od strane ”bliskih osoba”.

Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama prilika je da posebnu pozornost posvetimo Romkinjama koje su posebno ranjiva skupina i jedna od najčešćih žrtava nasilja u obitelji u Republici Hrvatskoj.

Romkinje su posebno ranjiva skupina kada je riječ o nasilju nad ženama iz dvije perspektive. Jedna je opća ili vanjska perspektiva nasilja nad ženama u kojoj su one kao žene žrtve, a kako su pripadnice romske nacionalne manjine koja je generalno u nepovoljnijem položaju od prosječnog položaja žena u Republici Hrvatskoj time su i više i češće izložene nasilju. Drugu perspektivu možemo definirati unutarnjom i odnosi se na činjenicu da su Romkinje često žrtve obiteljskog i drugog nasilja čiji počinitelji su njihovi muževi ili drugi muški članovi obitelji.

Problemi za mnoge Romkinje počinju ranom udajom i maloljetničkim brakovima. Država još uvijek nije učinila ni približno dovoljno da se široko rasprostranjena praksa udaje mladih pa čak i vrlo mladih Romkinja i da Romkinje dobiju priliku stupati u brak kada su i fizički ali i psihički spremne za brak i to na način da to bude rezultat njihove slobodne volje te da ulazak u brak ne bude ni na koji način vezan s plaćanjem.

Brakovi izrazito mladih Roma i Romkinja ili situacije kada vrlo mlade Romkinje ulaze u brak s muškarcima osjetno starijima od sebe, u kontekstu najčešće izdvojenih romskih naselja u kojima još uvijek gotovo u potpunosti dominiraju muškarci, rezultira u praksi brojnim primjerima nasilja nad Romkinjama. Nasilje je to čiji počinitelji su najčešće supruzi Romi koji svoje mlade supruge ”odgajaju” i nameću im uloge žene i majke na način kako ih oni vide.

Brojni su slučajevi kada su te mlade Romkinje žrtve nasilja počinjenog od strane roditelja svog supruga ili drugih članova obitelji jer se nakon udaje nađu u novoj obitelji koja ponekad nema puno razumijevanja za potrebe tih mladih žena i koristi svoj položaj da im nametne ulogu osobe čija dužnost je da ”služi” ne samo suprugu već i njegovim roditeljima, braći te ponekad i drugim članovima obitelji.

Nasilje nad Romkinjama često izvire i iz teške ekonomske situacije u kojoj mnoge romske obitelji žive i odnosa koji dominiraju u određenom broju romskih obitelji. Najdrastičniji primjer su situacije kada su mlade Romkinje nasiljem od strane svojih muževa, očeva i drugih članova obitelji natjerane na prošnju na ulicama, ilegalnoj trgovini drogom i drugim prekršajnim i kaznenim djelima uključujući i prisilno sudjelovanje u prostituciji.

Kako većina Romkinja nema stalan posao ili stalne izvore prihoda ekonomski su ovisne o svojim muževima, očevima i drugim članovima obitelji. To im značajno smanjuje mogućnosti za izlazak iz braka odnosno obitelji u kojoj trpe fizičko ili psihičko nasilje. Mnoge Romkinje prisiljene su živjeti sa svojim zlostavljačima i kontinuirano trpjeti nasilje. Alkoholizam, koji je u značajnoj mjeri prisutan u romskoj zajednici, tu djeluje kao dodatni otežavajući faktor i posredni uzročnik velikog broja slučajeva nasilja nad Romkinjama.

U većini slučajeva Romkinje su izolirane u romskim naseljima koja su udaljenija od ostalog stanovništva. U tim segregiranim naseljima cjelokupno stanovništvo je u nepovoljnom položaju, a najranjivije kategorije kao što su djeca i žene su u još težem položaju. Ta situacija se još dodatno pogorša u slučajevima u kojima policija, socijalne službe i druga državna tijela nerado ulaze u pojedina romska naselja.

Ne manje značajno je i nasilje koje Romkinje trpe izvan svoje zajednice gdje su mete rasista i šovinista. Mete njihovog djelovanja su i Romi, ali Romkinje su u težem položaju jer kao žene imaju manje mogućnosti za samoobranu kada je riječ o fizičkim napadima, a i nasilnici se češće odlučuju nasrnuti na žene.