Udala sam se za čoveka sa sela, ali nisam bila spremna na ono što me je čekalo kod svekrve: “Svakog leta prolazim kroz isti izazov”
Kada sam se udala, znala sam da moj suprug potiče sa sela. Odrastao je na porodičnom imanju, navikao na rad od ranog jutra i nikada nije skrivao koliko voli mjesto u kojem je proveo djetinjstvo. Ja sam, s druge strane, odrasla u gradu i moj život oduvijek je izgledao potpuno drugačije.
Iskreno, mislila sam da razlika između gradskog i seoskog života neće predstavljati problem. Voljela sam da odemo na nekoliko dana kod njegovih roditelja, da djeca provedu vrijeme u prirodi i da se svi zajedno odmorimo od gradske gužve.
Međutim, već poslije prvog zajedničkog ljeta shvatila sam da moja svekrva ima sasvim drugačija očekivanja.
Čim stignemo, ona nas dočeka s osmijehom, ali ubrzo kaže da se presvučemo u radnu odjeću jer na imanju uvijek ima posla.
Moj suprug to prihvati bez razmišljanja. Obuje gumene čizme i odmah ode da pomogne ocu oko poslova. Gledam ga kako radi s osmijehom na licu, kao da je jedva čekao da se vrati.
Ja, međutim, stojim zbunjena.
Nikada nisam radila na farmi niti sam navikla na takav način života. Sve mi je novo – od mirisa štale do svakodnevnih obaveza koje su njima sasvim normalne.
Najteže mi pada kada treba da uđem u prostor gdje se drže životinje. Nisam navikla na takvo okruženje i potrebno mi je dosta vremena da se priviknem.
Pokušavam pomoći koliko mogu, ali priznajem da se često osjećam nespretno. Čini mi se da sve radim pogrešno.
Moja svekrva, s druge strane, radi nevjerovatnom brzinom. Za nju je to svakodnevica i često ne može da shvati zašto meni i najjednostavniji zadatak predstavlja izazov.
Ponekad imam osjećaj da očekuje da se odmah uklopim u način života koji je njoj potpuno prirodan.
Poslije nekoliko dana počela sam da razmišljam da li griješim ja ili ona.
Sa jedne strane, smatram da bi odmor trebalo da bude upravo to – odmor.
Sa druge strane, shvatam da za ljude koji žive od poljoprivrede slobodnih dana gotovo da i nema. Životinje i imanje traže brigu svakoga dana, bez obzira na praznike ili godišnje odmore.
Jednog popodneva odlučila sam da otvoreno razgovaram sa suprugom.
Pitala sam ga da li njegova majka zaista očekuje da radim sve poslove ili samo želi da pokažem dobru volju.
Nasmejao se i rekao:
“Moja mama ne želi da te kazni niti da ti oteža život. Kod nas se oduvijek podrazumijevalo da svi koji dođu pomognu koliko mogu. Tako pokazujemo da poštujemo trud koji se ulaže na imanju.”
Njegove riječi natjerale su me da razmislim.
Možda moja svekrva nije željela da me optereti, već da me prihvati kao ravnopravnog člana porodice.
Već narednog dana sama sam ponudila pomoć, ali sam zamolila da radim poslove koji su mi lakši.
Umjesto težih obaveza, pomagala sam u bašti, zalijevala cvijeće, sakupljala povrće i pripremala ručak za sve koji su radili napolju.
Primijetila sam da se i odnos između mene i svekrve polako mijenja.
Počele smo više da razgovaramo, smijemo se i razmjenjujemo recepte. Čak mi je pokazala kako pravi domaći hljeb i zimnicu, što mi je bilo veoma zanimljivo.
Shvatila sam da najveći problem nije bio posao, već to što nijedna od nas nije pokušala da razumije onu drugu.
Ja nisam razumjela koliko rada stoji iza života na selu, a ona nije razumjela koliko je meni sve to novo.
Danas više ne gledam na odlazak kod svekra i svekrve kao na obavezu.
I dalje nisam navikla na sve poslove, niti mislim da ću ikada postati prava žena sa sela.
Ali naučila sam da poštujem trud ljudi koji svakodnevno rade kako bi proizveli hranu koja završava na našim stolovima.
Na kraju sam shvatila da nije važno da li je neko odrastao u gradu ili na selu.
Mnogo je važnije da postoji međusobno poštovanje, razumijevanje i spremnost na kompromis.
Jer upravo su male stvari, poput iskrenog razgovora i malo dobre volje, promijenile moj odnos sa svekrvom više nego što sam ikada mogla da zamislim.
About The Author
