S obzirom da nije mogao naći djevojku za ženidbu, u svom selu i okolici, koja je htjela živjeti u seoskom domaćinstvu, a nakon što je slučajno na TV gledao emisiju o albanskim selima oko Skadra, punim djevojaka koje čekaju “suđenog”, jedan Višegrađanin je krenuo na daleki put…I u roditeljsku kuću doveo mladu iz Albanije.

Prva udavača iz Albanije stigla je i u višegradsko selo Paočiće. Mlada je lijepa Vera Čardaku, i sa svojih 30 godina udala se za Darka Stjepanovića, godinu mlađeg, po svim tradicionalnim i vjerskim običajima njene familije iz okoline Skadra. Mladenci žive u zajedničkom domaćinstvu sa Darkovim ocem i majkom u višegradskoj Župi.

Vera se odlično snalazi u Paočićima, 20 kilometara daleko od grada. Hvale je i komšije i komšinice:

„Vrijedna mlada, ne mere se opisati kako je dobra. I kad je došla, tek u kuću ušla, kako je se sa nama fino upitala, k’o da je sa nama odrasla, k’o da smo je mi odgojili. Na vodu svako jutro, veče prođe – dobro jutro, ćao, pozdravi se sa nama fino, poljubi nas. Svekrvu i svekra da dočeka sjetke? Bože sačuvaj! To se teško nađe, to se teško rodi tako – pristojna za sve.“

„Mlada, zgodna, dobra, poslušna, vrijedna – naku mladu samo treba poželiti, ko da je ovdi bila. Iziđe pred svekra uveče, svekar doćera stoku, ona iziđe, zagrli svekra, poljubi, onda zatvori stoku, pomuze krave – ništa se ne libi.“

Mlada je uspjela za kratko vrijeme da preporodi dom Stjepanovića. U kući sve blista od reda i čistoće. Ipak najviše od sreće sija mladoženja Darko:

„Sobe rasprema cakum-pakum. U nje je k’o apoteka. Oko kuće svaki dan je sređeno. Otkako je došla kućica se preporodila. I ona to sve meni obavlja, ona sve radi.“

U gradu posla nema za mene, a ovdje imam veliko imanje, dosta stoke i sve što nam treba da se normalno živi. Za to sam i odlučio da se uputim u Albaniju i nađem sebi ženu za sreću, priča Darko:

„Imam jednoga drugara s Livanjice. Odem do sela, odem sa njim autom, uzmem broj telefona, stupim u kontakt sa prevoditeljkom, dogovorim se sa njom kad, šta. I ja sam sam odlučio da krenem tamo. Putujem, ne znam ni gdje idem. Idem, a ne znam gdje ću. Prešli smo granični prelaz Skadar na Bojani. Malo smo prošetali selima oko grada Skadra, tako da sam naišao na kuću Čaradku. Na super porodicu sam naišao i naišao sam na finu curu koju sam i oženio.“

Kada smo stigli u okolinu Skadra, prošli smo kroz petnaestak kuća i u svakoj ima cura za udaju. Mogao sam da biram, ali ja sam odabrao Veru Čardaku, katolkinju, od oca Nocija i majke Želine:

„Mi dođemo u kuću, sjedamo. Sve su cure u sobi, one ne budu sa nama. I onda dolazi cura koja je za udaju. I sada ona počne da poslužuje. Njoj narede da ona prošeta, ona prošeta ko po modnoj pisti – to je cura za udaju. Pogledaš je. Kaže ustani – ja fino, polako ustanem – da vidimo momka, hvala, kaže, super, dobar, sjedi. Ne smiješ tamo ništa – pogledaš je, pogleda te. Prvi put, znači, samo viđeli se. Drugi put dogovor, znači da se dogovorimo da glavna se riječ da, da se da besa, jer bez bese ne mogu ništa – ništa ne vrijedi što se mi volimo ako besa se ne da. Treći put putujem za vjeridbu. Za vjeridbu uzimamo zlatan sat, zlatnu narukvicu, zlatnu ogrlicu i minđuše, prsten vjerenički. Bez minđuša ne bi mog’o ništa da odradim, ne daju.“

Kada su dogovorili da Vera može da ide s Darkom, svatovi su morali doći prije 12 sati – dok dan napreduje:

„Običaj je tamo u Albaniji, odakle sam se ja oženio, da mladu ne možemo da vodimo iz kuće dok ne bude pun mjesec i dok dan ne napreduje. Ako zakasnimo sat, dva, po sata da zakasnimo da je dan prevalio podne, 12 da je preš’o, ne možemo mladu da izvedemo. Džaba sve. Onda izgubio sam obraz, onda besu sam pogazio, nisam ništa uradio.“

Zagrlio sam je tek u autu kada smo prešli granicu sa Crnom Gorom:

„Treći put sam je tek mogao da dohvatim, i to čisto ovako slučajno. Tamo kad sam otišao ja slučajno, ovako, rek’o – moja majko mila, smijem li? Tamo ne, kaže, nišpošto, glava ode. Kad vidim da bi ona stvarno da je zagrlim. Ja je zagrlih. Zavoljesmo se, treći put, i stvarno zavolismo se ono baš super.“

Kada smo stigli u moje selo, sve komšije su nas dočekale da vide moju Albanku, priča Darko:

„Ja kad sam je doveo, meni su sve komišije bile ovde. Vele, kaka je ta iz Albanije što je došla. Ljudi koliko je bilo nije niko mog’o zamisliti bilo gdje – đeš, kaže, u Albaniju? Albanija je super, super za našu zemlju, za Višegrad ubila se.“

Vera Čaradku već dva mjeseca živi u Paočićima kod Višegrada. Srpski jezik slabo govori, ali dobro ga razumije. Za sada se koriste srpsko-albanskim riječnikom. Na mnoga pitanja Vera odgovara „super“:

„Super tata, super Darko, super, familija super.“

„Znači, svi smo super?“

„Komplet.“

„Komšije sve super?“

„Super.“

Super Darko, super selo – smiješi se mlada, lijepa, stidljiva Albanka. Ali kada je Darko pita može li koju popiti, mlada je tada odlučna:

„No kafe.“

„No kafa, a rakija?“

„No, no, no.“

„Duvan?“

„No, no duhan, kafe no.“

„Ljubav?“

„Šećer.“

U višegradskoj Župi ima još momaka koji bi da krenu Darkovim stopama jer kažu Albanke vole selo, vrijedne su i odane svojoj porodici.

IZVOR:SLOBODNAEVROPA.ORG