Zovu ih ‘čuvarima ognjišta’, a zahvaljujući njihovoj hrabrosti i predanosti, život je ponovo oživio u mnogim zabačenim selima. Na Pešterskoj visoravni, u Buđevu u Srbiji, nakon punih 12 godina, ponovo je otvorena škola. Mnogi su mladići iz ovog hladnog, planinskog kraja uzeli za žene Albanke iz Skadra, a vrijeme je pokazalo da je to bio pravi izbor. Novinari su jednu od tih nevjesta, Rozu, zatekli kako priprema obrok za svoju brojnu obitelj. Na hladnu Pešter došla je iz toplog Skadra, zamijenivši more za zimski kraj koji se često naziva balkanskim Sibirom. Iz užurbanog grada, našla je mir na selu.
Roza je stigla prije više od desetljeća, kada se udala za Milanka i pronašla svoj dom u prelijepoj, ali zimi vrlo surovoj, okolini. “Nisam navikla na tako niske temperature. Ovdje zna biti izuzetno hladno, a ja sam došla zimi, kad je snijeg pokrivao sve”, prisjeća se ova nevjerojatno vrijedna žena dok mijesi kruh i priprema tradicionalne srpske specijalitete.
Ponosno dijeli što je sve naučila. U njezinoj priči, o kojoj se već desetljećima govori, odražava se šira slika brakova između Srba i Albanki, koji su postali sve češći prije nekoliko godina. U napuštena sela, koja su nekoć bila bez ijedne žene, dolazile su djevojke iz Skadra i okolnih albanskih naselja.
Vjenčali se osam dana nakon upoznavanja
“Imali smo mi djevojaka, ali kad je bila riječ o ženidbi, nestajale su. Nijedna nije željela doći živjeti na selo, sve su željele grad. Meni je bilo žao napustiti svoj kraj jer imamo puno zemlje”, kaže Milanko Popadić, koji je, kao i mnogi drugi, pronašao ljubav izvan svog kraja.
Milanko se prisjeća trenutka kad je upoznao Rozu: “Bila je to sudbina. Mnogi moji prijatelji i susjedi tada su oženili Albanke. Svi su bili sretni jer su to bile dobre žene, dobre majke, i vrijedne domaćice. Roza je bila moj svjetionik. Upoznali smo se 21. prosinca, a vjenčali smo se 3. siječnja. Samo osam dana nakon što smo se sreli”, dodaje Milanko, naglašavajući kako su se odmah zaljubili.
Njihova ljubav preživjela je test vremena, a ne samo njihova veza, već i mnogi drugi mješoviti brakovi na Pešterskoj visoravni, gdje su albanske djevojke dolazile iz obitelji koje su imale korijene u Srbiji ili Crnoj Gori. Roza se smije dok se prisjeća svojih početaka: “Sve je bilo novo. Na početku je jezik bio prepreka, ali ubrzo sam naučila. Sjećam se smiješnih trenutaka, kad sam tražila bijeli luk, a rekla ‘huder’. Milanko je bio zbunjen!”.
Albanke dovode s razlogom
Nekada je mislio da traži puder jer mu se činilo da Roza želi šminku. “Bilo je to mnogo smiješnih situacija. Stalno je spominjala bor, a ja sam se pitao o kojem boru govori jer ovdje bor ne raste. Njoj je tada bio fascinantan snijeg koji je prekrivao sve”, smije se Milanko.
Roza se vrlo brzo uklopila u seoski život, brinući o djeci i domaćinstvu. Danas s osmijehom na licu priča o svojoj djeci, koja su plod ovog neobičnog, ali uspješnog braka: “Život nije lak, ali uživamo u njemu. Učimo djecu tradiciji i poštovanju svih običaja.”
Momir Kovačević, iz udruge “Stara Raška”, ključna je osoba u povezivanju ovih zajednica: “Svaki brak je važan, a u ovim seoskim uvjetima to je još značajnije. Zahvaljujući tim ženama, ponovno je otvorena škola koja je bila zatvorena 12 godina. To je veliki korak za našu zajednicu”.
Cilj je oporavak zajednice
Objasnio je kako je sve počelo: “Prva djevojka iz Albanije koja je došla u selo, povukla je za sobom još nekoliko djevojaka. Sada imamo 52 braka u Sjenici i više od 120 djece, što čini više od jedan posto našeg stanovništva. To je vrlo značajan postotak za lokalnu zajednicu”, kaže Momir.
Milanko i Roza su prešli most između dviju kultura. “Razlike u običajima su velike, ali to smo uspjeli prevladati”, kaže Milanko.
Roza priprema slavu. Na stolu se mogu naći brojna tradicionalna srpska jela.
Imaju ovce, krave i svinje
“Slavimo Nikoljdan”, kaže ona, a Milanko ponosno ističe da je sve naučila sama.
Iako njihova djeca imaju jedinstven pogled na svijet, osobito kći koja također govori albanski, sinovi još nisu pokazali interes za učenje tog jezika. “Učim ih da poštuju sve ljude, bez obzira na njihovo porijeklo. Pripremam jela obje tradicije, a slavlja su uvijek vesela”, ističe Roza.
Milanko, dok priprema drva za zimu, naglašava pravilo koje je postavio za svoju ženu – uvijek će je poštedjeti teških poslova. No, u obitelji svi vrijedno rade, uključujući i najmlađe, koji brinu o životinjama. Imaju ovce, krave i svinje…
Budućnost i zajedništvo
“Ove djevojke i njihovi brakovi donijeli su novu energiju u zajednicu. Naša djeca sada rastu u okruženju ljubavi i razumijevanja. Uvjeren sam da će ovakvi brakovi i dalje rasti, jer su ljubav i zajedništvo temeljni principi naših života”, zaključuje Momir Kovačević.
Milanko i Roza vjeruju da će njihova djeca imati koristi od ove kulturne raznolikosti.
“Želim da budu otvoreni prema svemu i da poštuju ljude, bez obzira na njihovo porijeklo”, naglašava Roza, ponosna na svoj uspješan brak i obitelj.
IZVOR:DNEVNO.HR
About The Author
