Imala je više od 100 ljubavnih afera, a sada tvrdi da je otkrila zašto neki muškarci varaju
Gweneth Lee iz Londona godinama je privlačila pažnju svojim neobičnim životnim iskustvom. Nakon smrti supruga počela je upoznavati oženjene muškarce, a tvrdi da je tokom više od deset godina imala poznanstva sa više od stotinu njih. Danas vjeruje da je kod mnogih zajednički jedan detalj iz djetinjstva.
Nakon što je ostala udovica, Gweneth Lee odlučila je potpuno promijeniti svoj način života. Umjesto da se povuče i posveti mirnijem životu, počela je upoznavati muškarce koji su se nalazili u brakovima i vezama.
Prema njenim ranijim izjavama, među njima je bilo mnogo imućnih muškaraca, a pojedine je upoznala preko stranica namijenjenih ljudima koji traže vanbračna poznanstva.
Tokom godina, kaže, primijetila je obrazac koji ju je posebno zainteresovao. Mnogi muškarci koje je upoznala odrastali su u porodicama u kojima su roditelji imali probleme s vjernošću.
Zbog toga je počela zastupati teoriju da ponašanje roditelja može snažno uticati na to kako njihova djeca kasnije gledaju na partnerske odnose.
Da li se nevjera uči u porodici?
Gweneth smatra da djeca koja odrastaju uz roditelja koji vara mogu razviti drugačiji pogled na partnersku vjernost.
Ako dijete godinama posmatra roditelje koji imaju paralelne odnose, a porodica zbog toga ipak nastavlja funkcionisati, takvo ponašanje mu kasnije može djelovati manje neobično.
Sličnu povezanost navode i pojedina istraživanja, iako ona ne dokazuju da postoji jednostavan „gen za nevjeru“. Na primjer, jedna studija objavljena u Archives of Sexual Behavior pronašla je određenu povezanost između očinske nevjere i nevjernog ponašanja kod muškaraca, dok je zaključila da su potrebna dodatna istraživanja kako bi se razdvojili nasljedni i okolinski uticaji.
Postoje i genetička istraživanja koja ukazuju da određene osobine povezane s nevjerom mogu imati određenu nasljednu komponentu, ali to nikako ne znači da je ponašanje unaprijed određeno genetikom.
Primjeri koje je Gweneth susretala
Lee je u svojim intervjuima opisivala različite muškarce koje je upoznala. Jedan od njih bio je imućni bankar čija se majka više puta udavala i imala različite partnerske odnose. Gweneth smatra da je način na koji je odrastao mogao uticati na njegov kasniji odnos prema braku.
Spominjala je i muškarca čiji su roditelji imali probleme s vjernošću dok je bio tinejdžer. Prema njenim riječima, on joj je govorio da mu ideja provođenja cijelog života s jednom osobom nije izgledala naročito privlačno jer je tokom odrastanja imao drugačiji primjer u vlastitoj porodici.
Takve priče, međutim, treba posmatrati kao lična svjedočenja, a ne kao dokaz da će dijete nevjernih roditelja nužno postati nevjerno.
Istraživanja pokazuju zanimljivu povezanost
Istraživanja koja je objavio sajt IllicitEncounters također su se bavila ovom temom. U jednom njihovom istraživanju iz 2024. godine učestvovalo je 600 muškaraca i 600 žena koji su se deklarisali kao nevjerni članovi stranice. Prema rezultatima te ankete, 62 posto nevjernih muškaraca i 77 posto nevjernih žena reklo je da su njihovi roditelji ranije imali afere.
Međutim, važno je naglasiti da je riječ o anketi među korisnicima stranice namijenjene vanbračnim poznanstvima, a ne o reprezentativnom istraživanju cjelokupne populacije. Zato se ti procenti ne mogu jednostavno primijeniti na sve muškarce i žene.
Ranije istraživanje istog sajta također je pronašlo visoku povezanost između iskustava roditelja i stavova njihovih korisnika prema nevjeri.
Nije sve samo u genetici
Iako je izraz „gen za nevjeru“ zanimljiv za naslov i privlači pažnju, stvarnost je mnogo složenija.
Na ponašanje u vezi mogu uticati porodični modeli, prethodna iskustva, zadovoljstvo vezom, lične vrijednosti, okolnosti i način na koji osoba doživljava obavezu prema partneru.
Drugim riječima, odrastanje u porodici u kojoj je bilo nevjere može biti jedan od faktora, ali ne znači da će osoba ponoviti isti obrazac.
Postoje i naučni radovi koji povezuju nevjeru s kvalitetom partnerskog odnosa i drugim psihološkim i društvenim faktorima.
Gweneth kaže da je obrazac primijetila i kod žena
Lee tvrdi da nije primijetila takav obrazac samo kod muškaraca. Prema njenim riječima, i među ženama koje poznaje postoje one koje otvoreno razgovaraju o vlastitim ljubavnim odnosima i iskustvima iz svojih porodica.
U pojedinim slučajevima, kaže, majke i kćerke međusobno razgovaraju o partnerskim problemima mnogo otvorenije nego što bi se moglo očekivati.
Upravo zbog svega toga Gweneth vjeruje da se stavovi prema vjernosti djelimično formiraju još u porodici.
Šta se zapravo može zaključiti?
Njena priča otvorila je zanimljivo pitanje: koliko na naše partnerske odluke utiče ono što smo gledali dok smo odrastali?
Odgovor nije jednostavan. Postoje dokazi da iskustva iz porodice mogu biti povezana s kasnijim ponašanjem, ali nauka ne potvrđuje jednostavnu ideju prema kojoj postoji jedan „gen za prevaru“ koji određuje hoće li neko biti vjeran ili nevjeran.
Gweneth Lee zato svoje zaključke zasniva prvenstveno na ličnom iskustvu i ljudima koje je upoznala tokom godina.
Njena priča ipak pokazuje nešto zanimljivo: obrasci koje gledamo u porodici mogu ostaviti trag na način na koji kasnije razumijemo ljubav, brak, povjerenje i granice u partnerskom odnosu. A koliko će pojedinac te obrasce prihvatiti ili odbaciti, zavisi od mnogo više faktora nego samo od porodičnog nasljeđa.
About The Author
