
Život u tuđini mladu porodicu Stefanović nije činio srećnom, pa su se po debelom snegu preselili na dedovinu u selu Donje Gare
Bosiljka (33) i Ivan (40) Stefanović imaju troje dece, ostavili su Nemačku i Novi Sad i pre tri leta došli da žive na pradedovini u selu Donje Gare između Crne Trave i Vlasotinca.
Daleko od gradske buke ovaj mladi bračni par ima staru kuću i imanje, čuva stoku, bavi se poljoprivredom i živi punim plućima u mestu koje nema ni 50 stanovnika. I baš to ih i čini srećnim. Na 800 metara oko njihove kuće nema nikog. Stare komšije ne viđaju često, ali i kad se sretnu, i dan-danas ih čudno gledaju i pitaju: “Otkud vi iz grada u selo i to s decom?” Najstariji sin Stefan ima šest godina i ide u predškolsko u Tegošnici, tri kilometra od kuće, ćerka Milica četiri, a Lazar tek dve.
Prsti sudbine
– Rođen sam u beogradskoj opštini Savski venac. Živeo sam i išao u školu do šestog razreda u Mladenovcu, a onda sam se preselio u Rumenku. Završio sam za elektrotehničara telekomunikacija, a onda položio i vožnju za auto, kamion, hteo sam čak i za autobus, pa sam odustao. Neko vreme sam kod brata u Beču radio kao konobar na romskim svadbama. Čuo sam da mogu da upišem studije da bih dobio studentsku vizu, ali trebao mi je nemački jezik. Krenuo sam na kurs i tamo upoznao cimera s kojim sam počeo da živim i delim troškove. Bio je iz Bosanske Krupe. Kao i moja žena – priseća se Ivan, pa nastavlja:
– Sećam se, zvao me kod sebe na slavu u Bosnu. Tu je bila njegova sestra od tetke, koja mi je pokazala sliku moje Bosiljke. Pogledao sam, nasmejao se i ništa. U Banjaluci posle ponovo sretnem sestru na semaforu, gde mi je silom uvalila Bosiljkin broj. Vratio sam se u Beč i rešio da se javim čisto reda radi. Kod Bosiljke u kući je tada bio komšija i, ne znajući ko joj piše, samo joj je rekao: “To je ljubav tvog života” – smeje se Stefanović.
Počeli su da se dopisuju, a onda se rodila i ljubav. Započeli su vezu i Ivan je prekinuo studije u Beču i rešio da počne zajednički život s Bosiljkom u Novom Sadu.
Život u tuđini
– Jednom sam je doveo u Donje Gare da joj pokažem odakle su moji koreni. Svidelo joj se mesto. Podsetilo je na rodni kraj. Pre šest godina dobio sam ponudu da odem za Nemačku i budem vozač kamiona. Godinu i po dana sam čekao vizu, a za porodicu je bilo još šest meseci preko. Imao sam lepu platu, ali bez porodice kraj mene, to nije imalo smisla. Rekao sam da se, ako je ne dobijem do naše slave Đurđevdana, vraćam u Srbiju. Dobili smo termin, i to baš na dan slave. U junu 2021. došli su supruga, Milica i Stefan.
Ivan kaže da ih život u tuđini nije činio srećnim, te su se spakovali i iste godine 7. decembra po debelom snegu došli da žive na pradedovini.
– Ovde smo srećni, ispunjeni, okruženi prirodom koja diše i budi život u čoveku. Ljudi nas čudno posmatraju, a ja im samo kažem da pogledaju ovu prirodu oko sebe, lepotu za koju ljudi iz grada plaćaju da bi videli, a mi imamo privilegiju da tu živimo. Nama nije materijalno prioritet, već porodica, mir u duši, zdravlje, vera i blagostanje. Najbitnije je da smo zdravi i pravi, a sve ćemo stići. Prozori nam možda nisu novi, zidovi nisu glatki, posuđe nije novo, ali to nama nije najbitnije. Zdrava sredina, porodica i sreća su na prvom mestu.
Kad sam prvi put došla, srce mi je ostalo ovde
Bosiljka je po struci inženjer ratarstva i povrtarstva, zaljubljenik u prirodu, a sada radi poljoprivredne poslove, čuva i stoku.
– Živela sam među brdima i vojvođanska ravnica meni nije odgovarala. Lepo je meni rekao moj tetak da tamo neće biti onog mog kraja. I stvarno! Gradska gužva, kuća do kuće, to mi nije davalo slobodu i mir. Ovde sam svoja na svome s porodicom. Kad sam prvi put došla, srce mi je ovde ostalo – veli Bosiljka kroz osmeh i kaže da i na selu može lepo da se živi:
– U početku smo gajili paprike, pa maline, ali nije nam se dalo s tim. Sad imamo kravu, tele, pčele, kokoške i naše livade koje kosimo leti. Neki meštani su nam dali još neke, tako da kosimo i njih. Maltene smo od jutra do mraka preko leta u senu. Deca budu s nama ili kod kuće, ja radim, pa dođem da dojim Lazara, pa se vratim. Prodajemo i sir. Sad sam zaposlena i privremeno u školi kao pomoćni radnik, ali ne znam dokle će to potrajati.
Stefanovići kažu i da su u crkvi upoznali dobre ljude koji su im nedavno pomogli da srede struju, preurede krov, oluke, a kupili su im i zamrzivač.
– Sređujemo jedno po jedno, ne žurimo. Planiramo da uredimo kuhinju. Jedno po jedno. Bitno da smo mi srećni, živi i zdravi.
IZVOR;KURIR.RS